dio nas
nedjelja, 27.04.2008.
Naturally
Danas sam cijeli dan šetao po šumi i razmišljao kako su jadni ljudi koji nikad nisu osjetili tu čar. Svjež zrak, tišina, ili jednostavno priroda u svom punom sjaju.
Kako djeca koja odrastaju u centru i koja su šumu vidjela samo u svom dnevnom boravku preko "malih ekrana" znaju što je to priroda? Kako njima možemo poručit čuvajte šume? Kako ih možemo spriječit da ih nastave uništavat? Vjerovatno nikako putem medija i raznoraznih glasila. Samo ih treba odvest u prirodu.
Cijela ta ljepota, koju sam danas vidio, udahnuo i pregazio, natjerala me da zaboravim sav stres koji se skupio preko tjedna. Da zaboravim koliko će stresa biti naredni tjedan, i da zaboravim ikakav pritisak, žurbu i ljude.
Natjeralo me da zaboravim kako sam se ogrebo na kupinu, kako sam se opario na koprivu, kako sam uganuo nogu, bježao od zmije, stao u drek. Da zaboravim kako mi je grana skoro iskopala oko, lokalna rijeka smočila noge (a nije toplo!!!!), i da zaboravim kako me neki nepoznati pas htio proždrat ko da sam junjeća, začinjena kost.
Pusimo šalu na stranu, pola od toga se nije dogodilo (a moglo se). Zato prošetajte šumom, nebojte se zmija, slomljenih kosti, otrovnih gljiva.... Budite oprezni, ali nemojte zanemarit ljepotu koja Vam se nudi.
ČUVAJTE PRIRODU!!!!!!!!
četvrtak, 10.04.2008.
Like a Rolling Stone.....
Svako jutro radnim danom budimo se i imamo istu rutinu. Ta rutina zove se posao. Radiš sedam, osam, devet, deset, jedanaest ili čak i dvanaest sati i onda potpuno slomljen odeš kući znajući da za taj dan više nema života.
Ali nije strašno. Moramo radit samo do 65 godine. Zaboravite uživanje u mirovini jer ćete prije završit na patologiji nego šta ćete vidjeti svoj odrezak. Zaboravite i čuvanje unuka, jer ćete šljakat ko psi dok mali krasni unučić ne napuni 18 godina. Zaboravite i da ćete mu, kao dobar djed/baka uvalit sto eura jer će vam je najvjerovatnije pojest 30-godišnji stambeni kredit.
Za sve to krivi su Rolling Stonesi. Ako neki starčić od 60 godina može skakat po pozornici, pijančit, bludničit i drogirat se sa toliko snage da mu juniori ragbi tima zavide na kondiciji, onda zašto mi nebi mogli radit. Razmislite što je lakše? Stavite uz njih i hrpu Japanaca koji rade 0-24 dođete do zaključka da smo mi hrpe ljenčina koji samo kukaju.
Ja ipak mislim da smo mi samo normalni. Dovraga i Stonsi i Japanci. Odoh ja u prijevremenu....
petak, 21.03.2008.
Ući u cilj je kao.....
Snovi, vizije i maštanja... Najobičniji bullshit.Pogledajte samo ciljeve ljudi koji vas okružuju. Bez obzira na dob, spol, godine, visinu, debljinu.....
Prvi cilj u životu nam je koji? Oplodit maternicu. Da, da, svi smo mi bili mikroskopski punoglavčići a ako ovo čitate onda ste sigurno bar taj cilj uspješno prošli. Naravno nesvjesno, jer da to možemo birat većina bi zaje... Tražili bi put u život kroz bubrege, jetru i slijepo crijevo.
Cilj br. 2 se može podijelit na muški i ženski. Žene puno prije ostvare taj cilj zbog svoje fizionomije i naravi. Taj cilj koji je zacrtan u svim našim glavama glasi: budi ovisan o ženskoj sisi od početka pa do kraja svog života. Žene ih kasnije dobiju same pa njime uvjetuju muškarce. Laganu prednost u izvršenju ovog cilja dajem ženama. Mislim da svi znamo zašto.
Ciljevi broj 3, 4, 5, 6 su dosadni. Jest, pit, pričat, i samostalno koristit WC. Dosadni jesu ali su također od krucijalnog značaja u kasnijem životu.
Onda kreće era neispunjenih cijeva koji se zacrtavaju do kraja života.
Osmi cilj je dječačko sanjarenje o tome ko će postat astronaut, balerina, mehaničar, kozmetičarka, smetlar, superjunak itd. To ne uspije nikome. Onaj ko kaže da se oduvjek htio bavit poslom koji radi laže. Radi od vas budalu i nemojte mu vjerovati. Sljedeće što vas bude pitao biti će mala pozajmica ili jamstvo za kredit.
Goal number nine je završiti školu da budemo što uspješniji u životu. Rezultat? Pušiona. Školu završimo kako završimo jer prolupamo u pubertetu. Nakon srednje škole život provodimo tražeći veze i poznanstva da upadnemo na što bolji posao, sa šta manje rada i što više novaca. Ova skupina ljudi može se zaposliti bilo gdje, problem je što to ne želi.
Onaj ko studira, studira do tridesete ili završi u roku. Ovi stariji diplomci se cijelo vrijeme zajebavaju i ako imaju novaca za toliko dugi studij onda više ni nemoraju radit. Ovi jadničci koji sve završe u roku na kraju završe na zavodu za zapošljavanje jer ih tako ambiciozne nebi primili ni za čistit šahte.
Probisvijeti koji ne završe školu rade najviše poslove na otvorenom i uživaju jer ih nitko ne opterećuje sa nikakvim glupostima. Bole mišići ali psiha ne pati.
Cilj broj 10 koji si obično zacrtamo je, naravno, glup. Kada napokon dobijemo relativno normalan posao htjeli bi postat voditelji, Team Leaderi, Regionalni Manageri, Executive Directori, Menagment Board... Niš od tog. Radiš ko pas jer misliš da će ti to pomoć a na kraju takvo napredovanje dobije tko? Ulizica? Ma ne, nisu oni opasni koliko se prikazuju. Nego najveći uništavaći vaše mogućnosti za napredovanjem. Simpatični veseljaci. Svi ih vole, svi ih hvale, a ne moraju radit ništa. Pričaju, laju, kese se i kukaju kako ima puno posla i kako puštaju jaja na radnoj stolici. Vaši snovi tonu sa svakom njihovom pošalicom.
Kad shvatite da nema ništa od svega toga postavite si 11. cilj. "Neka bude šta bude, samo neka ja tu dočekam penziju". To zapravo ne želite i mrzite sami sebe zbog toga i znate šta? Ako vas ne pokosi neka boleština to će vam se i ostvarit. Zašto? Zato jer je to najmanja stvar koju želite na svijetu.
Cilj broj 12 je uživati u penziji i u svojim unucima. Pošto vi imate 65 godina nemate baš puno opcija za uživanje. Čekanje redova u bankama i ljekarnama NIJE uživanje. Dinstanje luka u pet ujutro nije uživanje. Gužvanje u javnom gradskom prijevozu nije uživanje. A vaši unuci imaju već 20 godina i budite sretni da vas ne pokradu na spavanju.
Simboličan zadnji cilj u životu je (ne)sretan trinaesti. Nakon što ste ptoživjeli svoj život i sad vas više nitko ne jebe za suhu šljivu jedino šta želite je bezbolno umrijeti. U snu ili polusnu, jedan udarac i gotovo. To je jedini cilj koji želite i koji će vam se, ako imate sreće, i ostvariti.
A koji su vaši ciljevi? Ko da je bitno sutra vas može zgazit auto dok nevino prelazite cestu. Možda je ključan sedmi cilj ove priče.....
četvrtak, 20.03.2008.
St. Patrick's day.....
Interesantno! Kako počinjemo? Najprije se borimo sa milijardama mikroskopskih spermića da nekako dođemo na ovaj svijet, a onda se još borimo sa milijardom ljudi na ovoj globalnoj mreži da bi netko pročitao naš blog. I neko ga pročita. Osjećaj je, pučki rečeno, do jaja.
Naravno u međuvremenu se susrećemo sa raznim problemima: posao, pospanost, žena, djeca, roditelji, lova, Elio Pisak, loša internetska veza, Mirko Fodor, Ivica Blažićko, Vlatka Pokos, Vedrana Rudan, seljaci, kurci, palci.... Pa vi budite dobre volje ako možete. To je kao da tražite Lucifera osobno da ujutro i navečer opere zube u svetoj vodici (s okusom tamijana). Međutim, opet iz dana u dan susrećemo ljude koji su jako dobre volje iako im se događa puno gorih stvari nego nama, i kad dođemo kući čvrsto odlučimo da ćemo se i mi voditi nekakvom takvom misli vodiljom. Vodiljom koja kaže: "nasmij se". I uglavnom nas o drži dok nas netko potpuno ne izbaci iz takta, a onda bi mu najradije prosvirali glavu. Dobro, bar nam ostaje osmjeh na licu dok to zamišljamo.
Budite dobre volje.
"Some thing in life are bad,
they can really make you mad,
other things just make you swear and curse,
When you chewing on large gristle,
Don't crumble, give a whistle,
And whistle helps things turn out for the best..
So always look on the bright side of life....."
Poruka današnje priče je: FUĆKAJTE SE. Sami si skrojite svoj dan i svoju dobru volju. Ko da je to nekoga briga osim vas samih.
A neki dan je bio St. Patrick's Day...
utorak, 18.03.2008.
Dan drugi, ili što ja radim ovdje....?
Glupo pitanje??? Davno je neki mudar čovjek rekao da ne postoje glupa pitanja nego samo glupi odgovori. Istina.
Ja i blog se ne volimo baš. Znate, kao cigan i knjižnica, inteligentan čovjek i turbo folk, Duško Lokin i prava kosa, Nad Lipom 45 i humor, Anto Đapić i dijeta...
Zbog čega sam tu? Da nekoga zabavim? Ne baš. Razveselim? Jok. Nasmijem? Teško. Da se obogatim? Da, ali shvaćam da je to nemoguće. Da se izpraznim? Iskreno, poznavao sam i bolje načine za to. Zaključak nas dovodi do toga da to zapravo nije ni bitno. Tu sam i jebiga.
Možda želim poslat poruku nadolazećim generacijama kako je sve zapravo O.K. Ne samo nadolazećim generacijama nego i ovoj i prethodnoj. Tako je. To je to. Starijima poručujem da je Elvis živ i da ne brinu, da će skočit penzije (u provaliju), da je upravo izašla supermoderna zubna proteza koja usput sprečava inkontinenciju i da se vraća socijalizam. Mladima kažem da će se legalizirat marihuana, da se vraća Rock and Roll, da će biti zapošljavanja i visokih plaća (naravno pričam za vaše roditelje). A svima poručujem da ćemo ponovno uživat u novim epizodama Monty Pythona, Crne Guje, Mućki, Šljama, Crvenog patuljka (ako ga se itko još sjeća), Simpsona, South Parka...
Osim, eventualno, Simpsona i South Parka ništa od navedenog naravno nije istina pa stoga propadne još jedna moja teorija postojanja na ovom blogu.
Glupi odgovor? Definitivno. A ti stari mudri čovječe s početka priče, imam poruku za tebe: ode ti teorija. Ovo je ipak bilo glupo pitanje
ponedjeljak, 17.03.2008.
A kako dalje...?
Blog ovaj, blog onaj, blog ovakav, blog onakav..... naslovi koje vidimo u razno-raznim novinama, suvremenim knjigama, televizijama, slušamo na radijima itd, itd. Samo čekam kada će izdat izdanje Biblije prilagođeno za blogere. ...a onda odjednom apostoli otvoriše svoje laptope i logiraju se na Holly-Christ.blog.je ("je" je naravno prastara domena Jeruzalema). Upravo tamo pročitavše najnovije psalme i pripovjetke o siromasima....
Dobar dan!!!! Ovo je i moj novi blog.
